U Srbiji postoji veliki broj napuštenih zdanja i nekadašnjih velepnih poseda, a ja vas kroz ovaj tekst vodim u posetu Špicerovom dvorcu. Dvorac porodice Špicer se nalazi u Beočinu, Vojvodini, Južnobačkom okrugu. Ovo je jedna tužna priča o dvorcu duhova u Beočinu, koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Ede Špicer je bio bogati nemački veleposednik i sa svojom porodicom je živeo u Beočinu. Porodica Špicer je bila suvlasnik beočinske cementare i stoga je Ede rešio da sagradi remek delo arhitekture i da ga nazove svojim domom. Dvorac je sagrađen u periodu 1890-1892. god. Tvorac ovog projekta je bio Stajndl Imre i njegovo najpoznatije delo je zgrada parlamenta Mađarske u Budimpešti. U isto vreme sagrađen je i ogromni park oko dvorca Špicer. Nema potrebe da vam nešto pričam o stilovima gradnje i sređivanja koji su bili zastupljeni u ovom dvorcu, realno dovoljno je reći da je ova kuća bila po mnogima bila jedno od najvećih arhitektonskih blaga u ovom delu Evropi. Centralno mesto u domu Špicer, krasio je prelepi hol.

Međutim, II svetski rat je prekinuo bajku porodice Špicer i oni se se vraćaju u Nemačku i napuštaju svoju kuću. Njihovi potomci i dalje žive u Nemačkoj. Sunovrat ovog dvorca kreće upravo njihovom selidbom. Tokom II svetskog rata, dvorac je korišćen kao sedište nemačke vojne komande, a nakon rata je nacionalizovan. Jedno vreme je u njemu bila smeštena gradska biblioteka, pa Dom Kulture, zatim sedište rukometnog kluba, radio stanica, dom za vojne invalide i na kraju ekskluzivan objekat sa prenoćištem. Nakon što je preduzeće ,,Podunavlje” privatizovano i u čijem je sklopu objekat funkcionisao, zdanje biva napušteno i polako kreće njegovo raspadanje.

Zub vremena i ljudski faktor su doveli do toga da dvorac danas izgleda kako izgleda. Prava ruina i spolja i iznutra. Nekadašnji sjaj ovog zdanja može se naslutiti samo po nekoj šari koja je ostala na zidovima. Sve ono čemu se se prolaznici nekada divili zaraslo je u korov. Sve što može da se skine i odnese, ljudi su odneli. Nema vrata, nema prozora, svaka prostorija je opustošena ili prepuna smeća i šuta. Moram da napomenem da nije preporučljivo nepažljivo tumarati kroz ovaj dvorac duhova, zato što u svakom trenutku može da se desi da nešto padne sa plafona ili sa zidova. Volela bih da sam videla ovaj dvorac u punom sjaju, nesumnjivo da bih bila oduševljena. Za sada mogu reći da poseta ovom mestu ostavlja gorak ukus u ustima i puste želje da će nekada opet zablistati. Dvorac je 1997. god. stavljen pod zaštitom države i bilo je priče o njegovoj restauraciji ali sve se i završilo samo na priči.

Zbog svog izgleda u Špicerovom dvorcu je snimano nekoliko filmova, „Crna mačka, beli mačor“, „Doručak sa đavolom“, „Ratnici“… Kosturica je čak ponudio određenu sumu novca da otkupi dvorac, ali mu taj zahtev nije odobren. Naš poznati pesnik Mika Antić je koristio deo dvorca kao svoj slikarski atelje.
Šta reći na kraju, a ne zaplakati… Nebriga države je “pretvorila” Špicerov dvorac u Dvorac duhova. Ostaje nam samo da se nadamo da će ovaj spomenik kulture dočekati neka bolja vremena i ponovo biti otmen i ponosit kao nekada.
Comments